ČITANJA:
Iz 55, 10-11
Rim 8, 18-23
Mt 13, 1-9
Prvo čitanje (Iz 55, 10-11)
Za prvo čitanje, ove nedjelje odabran je tekst iz Knjige proroka Izaije, iz poglavlja „Moć Jahvine riječi.“ To je dio iz tzv. „Knjige utjehe“ koja je napisana za vrijeme zarobljeništva izraelskog naroda (588-538.) pr. Kr., u Babilonu. Prorok u ime Božje u narodu podržava nadu povratka u slobodu služeći se metaforom, slikovitim izražavanjem:
„Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ Biblija često za poetsko izražavanje koristi „metaforu,“ slikovito izražavanje – preneseno značenje.
Ova Izaijina metafora je višeznačna. Kiša i snijeg padaju s neba – oplode zemlju – i vraćaju se (kao para), natrag u atmosferu, „na nebo.“ Takva je i riječ Božja: izlazi od Boga – i prije no što se njemu vrati, treba oploditi onoga i one kojima Bog tu svoju riječ „šalje.“ Božja je riječ također „kruh za jelo.“ Riječ Božja, dakle, oplođuje i hrani. Prorok je bio ustrajan u tješenju svoga naroda. Vjerovao je kako je Bog spasonosno prisutan u povijesti naroda i onda kad je narod u tami života čekao. Slikovito rečeno: to je poput vremena u kojem se čeka da sjeme iz tame zemlje isklija i donese zdrav, sočan i sladak plod.
Drugo čitanje (Rim 8, 18-23)
Apostol Pavao zajednicu vjernika u Rimu nastoji upozoriti na novi svijet, na novu budućnost koja već nastaje snagom Duha Božjega. Pavao je razmišljao nad biblijskim tekstom o Stvaranju, gdje piše da je sam Stvoritelj izjavio kako je ono što je od njega nastalo „dobro.“ Govori im i o grijehu neposluha naših praroditelja nakon kojega je Bog Adamu rekao: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta.“ No, s Isusovim naviještanjem Radosne vijesti i njegovim uskrsnućem započeo je novi, bolji svijet koji će se dovršiti kroz trud, napor i muku ili kako to apostol naroda izričito veli „u porođajnim mukama.“
U konačnoj obnovi Božjega stvaranja, u konačnoj uspostavi Božjega djela uz ljude, sinove i kćeri Božje, sudjelovat će u uskrsnoj proslavi cijela priroda, sav kozmos. Sada je sav svemir zajedno s cijelim ljudskim rodom „u porođajnim bolima.“ Novi svijet još nije nastao, istom je u nastajanju. Otkupljenjem Kristovim zahvaćen je čovjek, kao pojedinac i kao udruženo biće u Crkvi – treba sudjelovati na uspostavi novoga, dobroga Božjeg svijeta.
Evanđelje ( Mt 13, 1-9)
U današnjoj 15. nedjelji kroz godinu A, evanđelist Matej, upoznaje nas s Isusom koji je SIJAČ SJEMENA – BOŽJE RIJEČI. Isus naučava, govori svojim učenicima, ali i velikom mnoštvu koje ga je došlo slušati. Isus se u svom govoru koristi prispodobom. Zašto Isus koristi prispodobe? To ga pitaju i njegovi učenici, a on im odgovara: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano.“ Radi se o ‘neukom’ narodu koji ne razumije ‘uzvišeni’ govor. Zato Isus za svoj govor koristi prirodu i uzima slike iz poljodjelstva: sjetve, žetve, vinogradarstva, voćarstva, ribolova, gradnje kuće – dakle, iz najbližeg tadašnjeg životnog okoliša svojega slušateljstva.
Isus je u svojoj evanđeoskoj prispodobi naveo četiri vrste tla, u koja baca sjeme: 1. tvrdi put; 2. kamenito tlo; 3.trnje; 4. dobra zemlja.
Isus je sijač sjemena – sijač svoje riječi, života i spasenja. Sijaču je dostatan komadić dobre zemlje, komadić dobroga srca. Ali, mi smo uglavnom: tvrda zemlje, kamen ili trnje. Samo ako smo plodna zemlja, njegovo sjeme, njegova riječ može u nama uroditi plodom i biti „novo sjeme“ njegova kraljevstva. Prispodoba o sijaču nam kazuje kako sijač ide zemljom i svoju riječ (svoje sjeme), razbacuje posvuda; čak i tamo gdje ni jedan pametan poljodjelac to ne bi činio. Bacati sjeme: „uz put“ ili u „trnje“ ili na „kamen“ – to je beskorisno rasipanje sjemena.
No, sijač iz prispodobe ne misli tako. On ne izabire zemljište. Ne odlučuje koje je tlo dobro, a koje loše, prikladno ili neprikladno. Tek nakon sjetve pokazuje se kakvo je tlo. Njegovo je poslanje sjetva, a ne žetva. On samo sije, a drugi će žeti. On ne razmišlja o količini posijanog sjemena kao ni gdje će ga baciti. On ne štedi! Njegova je zadaća posvuda sijati i naučiti se na gubitak zrnja, napraviti toliko naizgled ‘beskorisnih poteza’ i zamaha rukom. Svako bačeno sjeme nije nikako izgubljeno. Ono je izgubljeno samo u zatvorenoj ruci sijača koji nije izišao sijati, bojeći se da ne ugrozi Riječ. A naše je poslanje ‘ugroziti’ tlo, ugroziti naše srce, staviti ga pred izazov prihvaćanja riječi. Isus želi sve svoje sljedbenike pretvoriti u sijače svoje Riječi. To vrijedi za svako područje u kojem se nalazimo: obiteljsko, gospodarsko, političko, općekulturno.
Božja riječ posijana,prečesto ostaje zaboravljena. Spojiti zemlju i sjeme i dobiti dobar usjev, djelo je Duha Svetoga. On spaja, združuje, čini cjelinu. Postoji i onaj koji razdvaja, Đavao. On ne želi da se spoji tlo i sjeme. On odnosi riječ iz srca. Ali, snaga Isusove Riječi mora biti jača, naše srce mora biti jače u prihvaćanju i sijanje njegove riječi.