ČITANJA:
Jr 20,7-9
Rim 12,1-2
Mt 16,21-27
Liturgijska čitanja 22. nedjelje kroz godinu pozivaju nas da idemo za Isusom, osporavanim Mesijom, te da prihvatimo odbačenost kada je ona sastavni dio našeg poslanja.
Prvo čitanje – Jr 20,7-9 – ispovijest je proroka Jeremije o klonuću u proročkom zvanju.
Jeremija je proročki djelovao od oko 625. do oko 580. pr. Kr . Posljednjih dvadesetak godina djelovao je u Jeruzalemu zovući na obraćenje kralja, svećenike i građane, jer se sprema katastrofa koja prijeti od nove međunarodne velesile – Babilonaca. Jeruzalemci su vjerovali da je sveti grad nerazoriv zbog kovčega Saveza koji se čuvao u Hramu. Jeremiju su proglasili neprijateljem naroda i domovine, zabranili mu držati propovijedi u Hramu i okolici te kralja Sidkiju prisiljavali da ga da pogubiti. U takvim okolnostima Jeremija je pokušao napustiti proročki poziv. Čini mu se da više ne može izdržati, ali je izdržao jer ga je Bog nadjačao i u njemu svladao ljudsku slabost. To je u svakom čovjeku najveća Božja pobjeda. Sve kušnje i patnje Bog na bilo koju dušu dopušta samo s namjerom da se ona jače privine uz njega. Tako se Božja snaga očituje u ljudskoj slabosti.
Drugo čitanje – Rim 12,1-2.
O bespoštednoj borbi koja se odvija u čovjeku do smrti pisao je i apostol Pavao. Ali rješenje svih svojih muka on je nalazio u Kristu. Zato on i nas kao svoju braću zaklinje na žrtvovanje samoga sebe, na žrtvovanje našega tijela Bogu. Bez tog žrtvovanja samoga sebe, ukoliko se naše “ja” protivi volji Božjoj, Bog u nama neće pobjeđivati.
Dok je u prethodnim poglavljima Pavao izložio milosrđe Božje ponuđeno ljudima u Kristu, sada zaklinje vjernike tim milosrđem, potičući da vjeru izražavaju i u vršenju svojih svagdašnjih poslova. „Obnovljene pameti“ vjernici mogu “razabirati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno”. To znači da Bog nije objavio svoju volju svakom od nas unaprijed, već rebamo razmišljanjem i prosuđivanjem okolnosti u kojima živimo svaki dan razabirati što je volja Božja za nas osobno.
Evanđelje – Mt 16,21-27.
Vjera u Krista mora preobraziti naše shvaćanje, naše ponašanje i naše prosuđivanje drugih ljudi. To su sve žrtve koje moramo uvijek iznova prikazivati Bogu. Zato i sam Isus kada je navijestio utemeljenje svoje Crkve na Petru, odmah počinje izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem u mučeničku smrt i time se staviti na čelo svih onih koji će za njim nositi svoj križ. To ne odgovara ljudskoj naravi pa toga ne razumije ni prvak apostola, sv. Petar.
U svakom će čovjeku uvijek biti budna želja da sačuva svoj život, ali upravo zato Gospodin svojom božanskom riječju stavlja svakoga pred dilemu: izgubiti svoj život radi Krista i onda ga zauvijek naći kod njega, ili ga sačuvati u kratkotrajnom vremenu i izgubiti ga zauvijek. Da nam pomogne u izboru, Isus stavlja sve na svoje mjesto i po jedino pravilnoj ocjeni proglašuje da vječni život čovjeka u Bogu vrijed više nego čitav svijet. Stoga ne postoji ništa što bi čovjek mogao dati u zamjenu za taj svoj vječni život.
Osporavani Jeremija, odbačeni Isus, ukoreni Petar u današnjoj liturgiji poticaj su da tražimo od Boga snagu za nastavak svoga ljudskog i vjerničkog poslanja, unatoč osporavanjima koja mogu dolaziti od zlobnih, ali i dobronamjernih ljudi, kao što se dogodilo Petru kad ga je Isus oštro ukorio.
