Većina ljudi sklona je misliti samo ne sebe i na svoje spasenje. Poslanje kršćanina je ipak da pomaže i drugima da se spase. Pružiti ruku svakom čovjeku, pomoći svakome koji je u nevolji i imati razumijevanje za svakoga koji se nalazi u životnim poteškoćama srž je kršćanske ljubavi. Spasenje je ponuđeno ljudima koji osjećaju potrebu podizanja Bogu. To je poslanje Crkve i trebalo bi biti poslanje svakoga kršćanina. Nitko od nas nema pravo pustiti bližnjega da propadne. O tome, odnosno o vjerničkom opominjanju govori liturgija ove nedjelje.
Prvo čitanje – Ez 33,7-9. odlomak je iz Ezekielove knjige u kojem Bog proroku nalaže da bude duhovni stražar doma Izraelova. Prorok je snagom svog poziva osposobljen da dijeli proročke ukore. U ovom odlomku opravdava takve svoje postupke: Bog mu je zapovjedio da opominje zle sunarodnjake, poslušali oni ili ne. To je bilo izneseno neposredno pred pad Jeruzalema, kad je proroku bilo jasno da nitko neće biti pošteđen.
Postavljen za “stražara domu Izraelovu”, prorok je najprije dužan biti stražar, a onda obavljati službu onoga koji u Božje ime pazi na narod u gradu. U tome je uključen nalog ali i milost da sam vjernički živi prije nego što drugima možda predbacuje njihove moralne nedostatke. Bog pripravlja Ezekiela na neuspjeh u obavljanju proročke zadaće. Makar i ne uspijevao, prorok je dužan nastaviti svoje djelovanje i tako “spasiti svoj život”, ostvariti ono što je Bog o njemu planirao.
Drugo čitanje – Rim 13,8-10 .
Kada je opominjanje i popravljanje bližnjega učinjeno iz ljubavi prema Bogu, ono je u isto vrijeme najistinskiji izraz i bratske ljubavi. A sv. Pavao apostol govori da smo onoliko kršćani koliko u nama ima ljubavi i to prave, žive i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. U odlomku koji prethodi Pavao govori o odnosu kršćana prema državnoj vlasti koja je u ono doba bila poganska, ali ju je Pavao držao potrebnom radi održavanja javnog reda i mira. Obradivši tako građanske dužnosti vjernika, Pavao prelazi na ljubav kao podlogu vjerničkog ponašanja prema sugrađanima drukčijih uvjerenja i prema pripadnicima vlastite zajednice krštenih.
Tko ljubi bližnjega ispunio je sav zakon. A nemoguće je savršeno ljubiti ljude, ako ih ne ljubimo u Bogu i radi Boga. Prema tome ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je jedna te ista zapovijed.
Evanđelje – Mt 18,15-20.
Svi smo mi jedni za druge odgovorni pred Bogom. Zato svaki od nas treba biti čuvar brata svoga. To ne znači da se trebamo jedni drugima stalno postavljati za tutore, ali ima trenutaka kada smo dužni upozoriti bližnjega, prigovoriti mu i ukoriti ga. Uvijek može biti prikladno da opomenemo, a nekada nam je i neizbježna dužnost da pokaramo grešnika. Ta procedura o popravljanju bližnjega o kojoj Isus govori je zahtjev ljubavi i pravednosti. A isto tako kakav god bio grešnik treba da ga tretiramo ponajprije kao »brata svojega«. Ali kad se radi o okorjelim grešnicima, tu ukor već ima javnu dimenziju. To je bratski ukor u zajednici Crkve. Krist je Crkvi kao takvoj dao vlast da kori pojedinca, čak i da tvrdokorne isključuje iz svoga krila. Svaka opomena i kazna u Crkvi je onoliko u Duhu Kristovom koliko ima nakanu liječiti i spašavati grešne ljude. Ali ako se grešnici ne žele popraviti, Crkvi ne preostaje drugo nego da se za njihovo obraćenje moli Bogu. Tako je Crkva produženi Krist na zemlji u spašavanju grešnika.
