Božja riječ koju slušamo ove nedjelje poziva nas da pogled vjere upravimo prema »posljednjim stvarima«, odnosno prema konačnom određenju ljudi i svijeta. Kako se liturgijska godina približava kraju već od Svih svetih i Dušnog dana, liturgija ovog razdoblja podsjeća nas na cilj pojedinačnoga životnog putovanja i smisao ljudske povijesti.
Prvo čitanje – (Mudr 6, 12-16)
Knjigu mudrosti napisao je nepoznati pobožni Židov u Aleksandriji koji je dobro poznavao grčki jezik, filozofiju i kulturu. Želio je Židovima koji žive među Grcima pomoći da sačuvaju svoju vjeru, usvajajući zdrave elemente grčke kulture. Grci su težili za mudrošću koja je važnija od bogatstva, ali su se u toj težnji oslanjali samo na ljudsko iskustvo i nauk svojih mudraca. Pisac ove knjige uči da prava mudrost dolazi od Boga i sastoji se u ozbiljnom hodu kroz život uz oslonjenost na Boga. Naš današnji odlomak dio je odsjeka o traženju mudrosti. Religioznu nalaze oni koji je traže. Potrebno je da vjernik za njom čezne, da u svom životu razmišlja o Bogu i Božjoj objavi. Mudrost se postiže proučavanjem i življenjem Božje riječi. Radi tog proučavanja treba bdjeti u čitanju, razmišljanju i molitvi. Vjernik koji tako bdije sličan je mudrim djevicama iz današnje prispodobe.
Drugo čitanje – (1 Sol 14,13-18)
Ovaj odlomak Prve Solunjanima često čujemo na sprovodima i ukopnim misama. Njime obnavljamo vjeru u vječni život. U ovom odlomku Pavao odgovara na pitanje o sudbini vjernika koji su umrli prije Isusova ponovnog dolaska, jer su se kršteni Solunjani bojali da pokojnici neće imati udio u slavi uskrsnuća. Pavao podsjeća na vjeru u Kristovo uskrsnuće: “Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime” . I mi živi, preostali za dolazak Gospodnji i “oni usnuli” bit će pridruženi preobraženom Kristu o njegovu ponovnom dolasku. “Uvijek biti s Gospodinom” konačni je cilj ljudskog života prema novozavjetnoj vjeri. Od Boga potječemo i Bogu težimo. Ništa niže ne može nas učiniti trajno sretnima. Tim vjerskim istinama i tim riječima vjernici trebaju tješiti jedni druge.
Evanđelje – (Mt 25 ,1-13)
Prispodobom o deset djevica koje idu u susret zaručniku koji dolazi, Gospodin je htio opisati življenje svojih učenika u svijetu kao i samo značenje njihova životnog puta. Htio nam je pomoći da promatramo sav naš život u ogledalu Božje volje i da razmišljamo nad našim konačnim i vječnim određenjem.
Vjernost i budnost označavaju sav naš kršćanski život i rad u nadi Kristova dolaska. Stoga susret s Gospodinom u času smrti prikazuje se u Evanđelju kao susret sa Zaručnikom. Zaručnik, koga su u evanđeoskoj prispodobi očekivale djevice, jest sam Isus Krist, naš Otkupitelj i Spasitelj. Njegova je zaručnica cijela Crkva, a i svaka pojedina duša. Budući da Isusova zaručnica treba da bude ista kao zlato, u toj prispodobi vjernici se uspoređuju s djevicama koje su čiste dušom i tijelom.
Svjetiljke što ih djevice nose u ruci označavaju vjeru. Tko te vjere nema, nije pozvan na svadbu i ne može ući u nebo, u kraljevstvo Božje. Ulje, koji se svatko mora opskrbiti, jesu dobra djela. Svjetiljka bez ulja ne pomaže nam ništa, baš kao i vjera bez dobrih djela. Tko misli da će u nebo doći samo zato što je kršćanin, taj spada u red ludih djevica.
Ići u susret Zaručniku slika je našega života na ovoj zemlji. Jedni cilj svakome čovjeku na ovoj zemlji jest taj da se dobro pripravi na dolazak Isusov. Stoga kroz tu prispodobu o »mudrim i ludim djevicama« Isus nam želi u srce usaditi pravu mudrost, pravo vrednovanje života i svakoga trenutka. Čas našega prijelaza u vječnost je neizvjestan. Dogodit će se iznenada i ne bi nas smio naći nepripravne. To će biti sudbonosni trenuci našega života koji će odlučiti o našoj vječnosti.
