Blagdan Prikazanja Gospodinova (Svijećnica) slavi se 2. veljače, četrdeset dana nakon Božića.
Prema starom Židovskom zakonu, žena koja je rodila sina nije smjela dirati ništa posvećeno niti ući u prostore Hrama dok ne prođe 40 dana nakon rođenja sina. Tog propisa držala se i Marija. Zakon je također propisivao da nakon četrdeset dana majka prinese za žrtvu jednogodišnje janje, ili ako je siromašna, dvije grlice ili dva golubića. Prema evanđelju, taj su obred također izvršili Josip i Marija, koji su prikazali Isusa u Hramu u Jeruzalemu.
Dok su bili ondje, Isusovi roditelji su susreli čovjeka imenom Šimun, kojega evanđelje opisuje kao čovjeka „pravedna i bogobojazna“ i kao nekoga koji je iščekivao vrijeme kada će spasenje doći Božjem narodu u Izraelu.
Kada je Šimun ugledao dijete Isusa uzeo ga je u svoje naručje i rekao:
‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje spasenje tvoje,
koje si pripravio pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.’
(Lk 2, 29-32)
Iz Šimunovih riječi da Isus neće biti samo izvor spasenja za Židove, nego „svjetlost na prosvijetljenje naroda“, ovaj dan također zovemo Svijećnica, te se u misama na današnji dan tradicionalno blagoslivljaju svijeće.
Povijest blagdana
Blagdan su počeli slaviti jeruzalemski kršćani od 4. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su na ovaj blagdan i procesiju koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tijekom 7. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dali pokorničko obilježje. Na početku veljače rimski pogani imali su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u 10. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je za ovaj blagdan hrvatski naziv “Svijećnica”.
MISNA ČITANJA
Mal 3, 1-4
Heb 2, 14-18
Lk 2, 22-32
—————————————————————–
SV. BLAŽ I BLAGOSLOV GRLA
O blagdanu sv. Blaža, 3. veljače svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: »Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!« Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. Temelji se na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost.
Sveti Blaž je prema predaji bio liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Jednom prilikom došla mu je majka noseći u naručju svoga sina kojemu je zapela riblja kost u grlu. Kada je došla sv. Blažu, on je položio ruke na dijete, podigao oči prema nebu, znamenovao svetim križem grlo djetetu, pozvao Svemogućeg Boga i stao ga moliti da izlomi i istisne djetetu kost iz grla i povrati mu zdravlje. Tada je zamolio Boga da to učini svaki put onome tko se u bolesti grla obrati molitvama u njegovo ime. Čim je sv. Blaž završio svoju molitvu, dijete je ozdravilo.
I pred vlastitu smrt na stratištu, molio je Boga da milosrdno usliši molitvu svakome tko boluje od grlenih bolesti, a zazove svečevu pomoć pred Bogom.
