Četvrta vazmena nedjelja u liturgiji se naziva i NEDJELJA DOBROG PASTIRA.
U sve tri liturgijske godine za evanđelje imamo dio Isusova govora o dobrom Pastiru. U liturgijskoj godini A to je odlomak Iv 10, 1-10 gdje se Isus predstavlja kao dobri Pastir kojega glas ovce poznaju. U liturgijskoj godini B slijedi nastavak iz Iv 10, 11-18 gdje se predstavlja kao Pastir koji sabire ovce u Božji ovčinjak i polaže za njih svoj život, dok u liturgijskoj godini C imamo završetak govora u kojem Isus ističe da pozna svoje ovce i one idu za njim.
Ova nedjelja posvećena je i molitvi za sveta svećenička i redovnička zvanja, te se još od vremena Pape Pavla VI., u razdoblju nakon Drugoga vatikanskog sabora slavi kao Dan duhovnih zvanja.
Današnja nedjelja je nedjelja Dobrog Pastira, vođe i pratioca na putu svoje zajednice. Isus se predstavio kao Dobar Pastir u okviru blagdana Posvete Hrama, koji označava svečani spomen posvete novog hrama nakon povratka izgnanika iz Babilona (515. god. prije Krista) i posvete hrama od Jude Makabejca godine 165. prije Krista. Isus se predstavlja “vrata ovcama” i misli na savršeni Hram, što je sam Isus Krist (Iv 2, 21), u kojem se istinski klanjatelji Ocu klanjaju “u Duhu i Istini” (4, 23).
U današnjem Evanđelju Isus se dvaput predstavlja: “Ja sam Pastir dobri!” “Ja sam” prisjeća nas na objavu Boga u gorućem grmu na Sinaju: “Ja sam” (Izl 3, 14). Krist se objavljuje kao Bog. Slijede dva kraća govora.
Nakon prve izjave Isus suprotstavlja pastira i najamnika (Iv 10, 14-16). Na tamnoj pozadini najamnika koji zatajuje u času opasnosti, koji utjelovljuje prijeteću, oholu i zainteresiranu oporbu “Židova”, jače odskače lik istinitog Pastira, kome posvećuje drugi odlomak (10, 14-16).
Isus u tradicionalnoj simbolici pastira ocrtava pozitivno prisan odnos koji veže njega sa svojim vjernicima. “Poznati” je u biblijskom jeziku izričaj prisnosti, prijateljstva, najuzvišenije ljubavi. Isus je svoje ljubio do kraja (Iv 13, 1), njegova muka-smrt-proslava je čin ljubavi za svoje stado. To darivanje uspoređuje s haljinom, koju netko “odloži” i opet “uzme”. To je predanje plodno i osvjetljava i daje smisao Isusovoj žrtvi: “Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko položi život za prijatelje svoje!” (15, 13) Nije to neki čisto herojski čin: smrt je za Krista put k vazmenoj slavi, puno oslobođenje koje Bog daje čovječanstvu.
Apsolutni Kristov primat izražen je jasno i odvažno u Petrovu govoru pred Vijećem (1. čitanje): “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima, po kojem nam se spasiti.” Petar pred Vijećem predstavlja Isusa kao Pastira i savršen Hram. Petar na Krista primjenjuje riječi psalmista 118, 22: “kamen koji vi graditelji odbaciste, postade kamen zaglavni”. Bilo je to rečeno za hram, razoren i obnovljen, kojeg neprijatelji mrze, ali eno je uvijek živ i blistav. Krist postaje točka povezivanja, “kamen zaglavni”, koja povezuje sve zdanje povijesti i otkupljenog čovječanstva. Petar je u govoru na Duhove rekao: “Tko prizove ime Gospodnje bit će spašen.” (Dj 2, 21; Jl 3, 5). “Prizvati ime” znači posvema se priljubiti jednoj osobi, uzajamno “spoznanje” pastira i stada.
Poznati je “vidjeti Boga kakav jest” (2. čitanje) Čovjek okružen ljubavlju Oca postaje “dijete Božje”. “Svijet”, simbol nevjere, to ne poznaje. Naprotiv “poznaja” ljubavi Božje stvara sinovstvo. To se Božje sinovstvo već ostvarilo po krštenju: “sad smo djeca Božja”, ali “još se ne očituje što ćemo biti”. Puna spoznaja bit će kad se Krist u svom drugom dolasku očituje u slavi, i tada “bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kakav jest”. Spoznaja-ljubav bit će potpuna, vječno blaženstvo.
