ČITANJA
Pnz 5,12-15
2 Kor 4,6-11
Mk 2,23-3,6
Misna čitanja ove nedjelje zovu na razmišljanje o produbljivanju smisla dana Gospodnjeg kao tjedne oaze za susret s Bogom i sa samim sobom.
Prvo čitanje (Pnz 5, 12-15)
Peto poglavlje Ponovljenog zakona donosi drugu verziju Deset riječi, kako su Židovi zvali Božje zapovijedi. Ta verzija ima neznatnih proširenja u odnosu na onu iz Izl 20, jer pokazuje tragove formuliranja nakon iskustva asirskog i babilonskog sužanjstva. Za današnje prvo čitanje imamo odlomak koji sadrži najdužu od Deset zapovijedi, ono o subotnom danu. Za punu vrijednost svih zapovijedi bitan je povijesni uvod koji sadrži i Izl 20 i Pnz 5: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva!” Zatim slijede odredbe da Izrael ne smije imati drugih bogova, da ne izgovara uzalud Božje ime, da svetkuje dan subotni, itd. Ovaj povijesni uvod je važan: Bog je nešto učinio za svoj narod i traži da u znak savezničke vjernosti ljudi drže njegove zapovijedi, kako bi im život bio ne samo snošljiv nego i lijep.
Obdržavati dan subotni kako je naredio Gospodin Bog znači sjećati se Božjeg stvaranja u šest dana i Božjeg počinka sedmog dana. Svetkovati dan počinka zato znači toga dana prihvaćati i produbljivati ovisnost o Bogu slušanjem riječi Božje, pjesmama i molitvama na svetom sastanku zajednice”Sedmi dan je subota posvećena Gospodinu, Bogu tvome!” Subotni počinak nije zato prvenstveno odustajanje od redovnih tjednih poslova nego trganje iz svagdanjih radnih obaveza i bavljenje Božjom objavom, posvećivanje sebe i obitelji Gospodinu Bogu. Socijalna dimenzija dana Gospodnjeg vidi se u obrazloženju zabrane rada za sluge, došljake i stoku.
Mi kršćani slavimo prvi dan u tjednu kao dan Gospodnji zato što se Isus toga dana pokazao živ apostolima nakon smrti i uskrsnuća. Zato se skupljamo na euharistiju kod koje slavimo spomen-čin Isusove smrti i uskrsnuća te svetu gozbu i žrtvu Crkve. Nedjeljni počinak je prilika da razmatramo divna Božja djela za svu ljudsku zajednicu, ali i da otkrivamo Božje intervente u vlastitom iskustvu.
Drugo čitanje (2 Kor 4, 6-11)
Ovaj odlomak je dio duljeg odsjeka iz Druge Korinćanima u kojem Pavao govori o sebi i suradnicima kao služiteljima Novoga saveza i djeliteljima Božjih otajstava. Ističe da je krštenicima Bog zasvijetlio u srcima pa smo po Kristu, koji je samo svjetlo, upoznali slavu Božju. Pavao uspoređuje Krista i Mojsija. Za pristanak uz Krista kao evanđelje i Gospodina potrebna je milost Božja.
Pavlov slab izgled i pretrpljene nevolje neki protivnici iznosili su kao dokaz da njegovo apostolsko zvanje nije pravo, polazeći od pretpostavke da slabi ljudi ne mogu naviještati ni posluživati spasonosnu Božju silu. Pavao u nastavku odgovara da su upravo pretrpljene nevolje i slab ljudski izgled potvrda da se Bog njime služi u dijeljenju svojih darova. Blago uzvišene službe on i suradnici nose “u glinenim posudama” koje su krhke i neugledne. On ovo piše u civilizaciji keramičkih posuda, kad se u domaćinstvu druge posude nisu ni upotrebljavale. Misao o ljudima kao glini i Bogu kao lončaru u proročkim i psalamskim tekstovima Staroga zavjeta upotrebljava se i kao izraz ovisnosti stvorenja od Stvoritelja. Po nevoljama misionarskog života Pavao sa suradnicima “pronosi u svom tijelu umiranje Isusovo” . Iz muke Kristove crpi snagu za podnošenje teškoća, jer je Krist Gospodin i u muci ostao otvoren Bogu i ljudima. Zahvalan što strpljivo podnosi teškoće on se nada ući u život koji dariva uskrsli Krist.
Smatrajući se fizički i duhovno živim, Pavao kaže da se “uvijek na smrt predaje poradi Isusa”, kako bi se u njegovu smrtnom tijelu očitovao život Isusov. Čovjek u zemaljskom tijelu je krhak i ranjiv, ali upravo u tom i takvom tijelu može svoje patnje pridružiti Kristovima te s Kristom ući u vječni život.
Evanđelje (Mk 2, 23-28)
Evanđelje prikazuje događaj kad apostoli krše subotnji počinak na dva načina: hodaju više nego što su farizeji smatrali dopustivim i pripravljaju jelo trljajući zrelo klasje rukama, što također po farizejskoj teologiji predstavlja previše rada u dan obaveznog počinka. Radi se o polemičkim razgovorima u kojima Isus pokazuje svoju punomoć, dobivenu od Boga: on je zaista Sin čovječji koji ima vlast opraštati grijehe, davati novi sadržaj vjerničkom postu, gospodar subote!
Usklikom da je subota stvorena radi čovjeka Isus podsjeća svoje protivnike na prvotnu svrhu tjednog počinka: da bi se čovjek vratio Bogu i svom duhovnom bitku, da samim radom i privređivanjem ne bi podivljao. Dok su rabini imali izreku da je subota dana narodu a ne narod suboti, Isus uči da je subota dana čovjeku pojedincu. Odredba o subotnjem počinku trebala je ljudima olakšavati povratak Bogu u tjednom ritmu rada, a farizejskim tumačenjem postala je nesnošljivo ropstvo za ljude.