Bog živi i u onima, koji ne pripadaju Crkvi. To je jasno izraženo na Drugom vatikanskom saboru: Crkva vjerna duhu evanđelja, poštuje osobe kao i društva koja, premda ne pripadaju njoj, poput nje i s njome sudjeluju u promicanju čovjeka . Služba riječi govori nam kako moramo izbjeći da se vjera svede na zajednički egoizam.
Prvo čitanje (Br 11,25-29)
Zar si zavidan zbog mene? Oh, kad bi sav narod postao prorok!
U prvom čitanju liturgija iznosi zgodu iz vremena prolaska kroz pustinju: Jošua, Mojsijev poslužitelj i suradnik, traži od Mojsija da spriječi karizmatičnu obdarenost duhom proroštva kod dvojice koji nisu u zboru starješina neposredno okupljenih oko samog Mojsija. Mojsije odbija spriječiti izražavajući želju i molitvu da Duh Božji obdari svojim darovima cijeli narod Božji.Time pokazuje da cijeni dobru volju Jošuinu, ali ne kani ušutkivati dvojicu osamljenih obdarenika. Mojsije se ne boji konkurencije autentičnih obdarenika. Oni koji se zaista budu dali voditi od Duha Božjega, mogu samo koristiti narodu Božjem.
Drugo čitanje (Jak 5,1-6)
Bogatstvo vam istrunu.
Jakov je u ranijim poglavljima kritizirao organizatore kršćanskog bogoslužja koji daju prednost bogatašima na molitvenom susretu ili siromahe otpuštaju liturgijskim pozdravom: “Idite u miru”, a ništa im ne daju za jelo i odijelo. Na toj liniji i u ovom odlomku govori krštenicima, vjernicima koji dolaze na liturgiju i imaju priliku čuti njegovu pisanu propovijed. Sada govori jednoj grupi krštenika čije postupke ne može odobriti kao vjernik i učitelj vjere. On čvrsto vjeruje u pravdu koju Bog sprema o eshatonskom nastupu Sina Čovječjeg. Opomenom zove na kajanje i obraćenje, ali i ozbiljno prijeti. Bog vidi suze sirota i zlodjela nepravednih bogataša. Božjoj pravdi nitko ne može umaknuti.
Evanđelje (Mk 9,38-43.45.47-48)
Tko nije protiv nas, za nas je. Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je.
Polje Božjeg djelovanja proteže se izvan granica vidljive zajednice Isusovih učenika i kršćani nemaju monopol na poštenje, dobrotvornost, ljudskost.
Evanđelje nam donosi niz raznovrsnih izreka povezanih temom poziva. Kraljevstvo Božje je najveća vrednota koja nadilazi sve druge vrednote.
Čovjek koji izgoni zloduha u Isusove ime, i učenici mu brane jer “ne ide s njima”. Isus opominje učenike da ne bi pali u napast želeći imati »monopol« darova Gospodnjih. On ih poziva da prime iskaz dobrote od svakog čovjeka. Trebaju s radošću, a ne sa zavišću, gledati na one koji, iako nisu s njima, u ime Kristovo prorokuju i izgone đavle.
Isus nagrađuje one koji primaju učenike u njegovo Ime. Čaša hladne vode u vrućoj i bezvodnoj Palestine je veliki dar. Isus obećava nagradu onima koji rade ne misleći na nagradu.
Isus izriče tešku kaznu za onog koji sablazni jednog od najmanjih. Najteža i najodurnija smrt je smrt utapanjem. Smrt utapanjem znači biti bez groba, vječno nepokopan, nikad pokoj naći. “More” je i simbol pakla. Takav se sam osuđuje na vječnu propast.
Ako nas sablažnjava ruka, noga, oko, treba to odsjeći i iščupati, da ne budemo bačeni u pakao. Nije oko, noga, ruka koja nas upropaštava, nego srce odakle izvire svako zlo. Na njega trebamo paziti.
Nitko od nas ne smije biti ljubomoran na to što Bog izlijeva »darove« Duha Svetoga svojega i na druge ljude koji ne pripadaju našoj vjerskoj zajednici već se moramo radovati i zahvaljivati Ocu nebeskome što i druga »djeca« Božja zazivaju njegovo sveto ime. Svaki učenik Kristov mora biti svjestan da nije primio od Boga nikakvu »vlast« da gospodari nad drugim ljudima već »zapovijed« da ljubi svakoga čovjeka i »obvezu« da služi svojemu bližnjemu iz ljubavi prema Bogu.
