26. NEDJELJA KROZ GODINU
Naše spasenje u cijelosti je djelo Božje i nezasluženi Božji dar čovjeku. Međutim, spasenje je također i plod naše suradnje i naše slobode. Znak te čovjekove slobode je njegova sposobnost da se obrati sa zla na dobro, te da od lošeg postane dobar, i obrnuto, sposobnost da se pokvari te da od dobroga postane opak. Ipak u bilo kojem našem dizanju k Bogu molitvom i žrtvom, mi jesmo i uvijek ostajemo grešnici kojima je nužno potrebno da se neprestano obraćamo i popravljamo. Samo tako se smijemo približavati svome Bogu i samo tako možemo steći pravo da uđemo u njegovo kraljevstvo na zemlji i na nebu.
Prvo čitanje – Ez 18,25-28 propovijed je proroka Ezekiela u babilonskom sužanjstvu o osobnoj odgovornosti za vlastito moralno ponašanje. Židovi koji su već dvadesetak godina prije toga boravili u tuđini bili su skloni svakoga optuživati za svoju zajedničku nesreću, od grešnih predaka do samoga Boga. Prorok ih podsjeća da uz zajedničke nevolje i blagodati postoji osobna odgovornost pred Bogom. Bog,međutim, nudi oproštenje svakome koji je spreman na obraćenje i najavljuje da nema nepokvarivih i nepopravljivih. Ako se grešnik obrati, živjet će pred Bogom u milosti, bez obzira na zajedničke povijesne nevolje. Ezekiel, dakle, zahtjeva od svakoga da se što savršenije obrati i popravi. Svatko tko se iskreno Bogu obrati, naći će Boga uvijek spremna na oproštenje, na novu ljubav i prijateljstvo. spasonosan. Zato svatko ima mogućnost da se spasi, samo ako to želi.
Drugo čitanje – Fil 2,1-11 nastavak je Pavlove poslanice Filipljanima, koju je apostol uputio iz zatvora zajednici sastavljenoj od obraćenih pogana u gradu rimskih vojnih veterana. On zatvorenik moli krštenike da budu složni, ponizni i nesebični u znak zajedništva u istoj vjeri. Navodi himan prvih kršćana o poniznom Kristu koji je Sin Božji ali je prihvatio lik čovjeka te ponizno služio Bogu i ljudima, što ga je dovelo do smrti na križu. Ovo je najstariji tekst prve Crkve u kojem se vidi vjera u utjelovljenje Sina Božjega. Ovo čitanje zove nas na poniznost kao vjerničku vrlinu prihvaćanja vlastitih granica pred Bogom i ljudima.
Evanđelje – Mt 21,28-32 kroz Isusovu prispodobu o dvojici sinova koje je otac pozvao da idu na posao u vinograd prikazuje dva različita sina i u njima dvije vrste čovjekova odgovora Bogu: poslušnosti i neposlušnosti. Bog potiče jedne i druge na novo vršenje svoje volje. “Otpisani” prepoznaju u Isusu Božjeg Poslanika i prihvaćaju kraljevstvo Božje koje Isus uprisutnjuje. Službeno pobožni zatvaraju se Bogu koji im govori po Isusu. Ovom usporedbom Isus pokazuje da gleda dalje od ukalupljenog svrstavanja ljudi u zauvijek grešne i profesionalno poštene. Zove nas da se oslobodimo duhovne samodostatnosti i religijske oholosti. Božja milost je moćnija u grešniku koji se iskreno kaje nego u umišljenom svecu. Za Isusa, nečija grešna prošlost nije razlog očajavanju niti osuđivanju, kao što poštenje i uzorna prošlost nisu razlog umišljenosti.
Kao zajednica onih kojima je Bog po Kristu oprostio i stalno oprašta, Crkva se mora vladati obraćenički. Stalno moliti za ustrajnost u obraćenosti Kristu i poticati druge ljude na obraćenje svjedočeći da Bogu nije nikad kasno pristupiti.
