BLAGDAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA
Blagdan Srca Isusova ima svoju dugu povijest, tipičnu za izvijanje posebnih oblika štovanja misterijâ naše vjere.
U prvom tisućljeću kršćanstva pobožnost Srcu Isusovu uklopljena je u cjelinu štovanja i čašćenja presvete Osobe Gospodina našega Isusa Krista, odnosno njegove božanske Osobe u dvjema naravima: božanskoj i ljudskoj. Stoga je ta pobožnost bila više vezana za cjelokupno otajstvo spasenja negoli za određenu pojedinost kojom se to otajstvo ostvaruje.
Dotada je štovanje bilo upravljeno Osobi Isusa Krista, a ne nekom njegovu ponašanju ili gesti. Tako ljubav Božja i ljubav Kristova, oduvijek nazočne u kršćanskoj misli, nisu izražavane odvojenim slavljem.
Tek od 13. stoljeća nadalje kršćanska se pobožnost, najprije pučka, usredotočuje i na pojedinosti. Tako se razvilo i raširilo promatranje Isusove ljubavi pod pučkom slikom srca kao sjedišta ljubavi.
Sveti Bonaventura (…1274.), zajedno s ostalim franjevcima, znatno je pridonio širenju ove posebne pobožnosti prema Srcu Isusovu. Probodeno Srce postaje predmetom posebnog razmatranja.
Osobito su pak pridonijeli uvriježenju ove pobožnosti isusovac sv. Ivan Eudes (… 1680.), te sv. Margareta Alacoque (… 1690.).
U liturgiju je blagdan uveo papa Pio XI. Na pragu 20. stoljeća Leon XIII. posvećuje ljudski rod Srcu Isusovu. Značajne su enciklike Pia XI. i Pia XII. o štovanju Srca Isusova.
Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj osnovnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu.
To uči II. Vatikanski Sabor kad kaže:
»Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem.« (GS 22).
U središtu svega, dakle stoji Isus Krist kao živo očitovanje Boga, Oca, koji jest ljubav. Isus je utjelovljena ljubav Boga Oca prema nama ljudima. I to Isus cijeli, čitava Isusova osoba, a onda Isus u svom presvetom čovještvu, posebno u svojoj osjećajnosti kojoj je izrazom njegovo Srce.
Sve to nam govori da je Božja ljubav poprimila ljudski lik te se pojavila u zemaljskoj uvjetovanosti nas ljudi.
Zato ni mi ne možemo prionuti uz Duha Božjega i živjeti njegov ljubav drugačije nego u konkretnim suodnosima s našom braćom ljudima. Bilo bi naivno da želimo uživati taj dar ljubavi Božje, a da ne odgovaramo pozivima i izazovima te ljubavi koji prolaze kroz životne potrebe naše braće ljudi. Otkako je Bog poprimio ljudsko lice te se utjelovio i učovječio, više nije moguće živjeti u dodiru s Bogom, a sebe izuzeti od odgovornih suodnosa s drugim ljudima.
Isus Krist je, dakle, živa objava Oca koji je Ljubav. On nam to očituje svojom riječju, svojim činima milosrdne dobrote i darom svoga života. I u tu ljubav On želi uvesti svoje učenike i sve nas. On pristupa nama kao jedan od nas tako da bi uspostavio sinovski odnos između nas i Boga, Oca, iz kojeg pak izvire bratski odnos između Isusa i njegovih učenika.
Zato Gospodin Isus i slavi Oca za darove njegove ljubavi udijeljene malenima i govori nam o međusobnom poznavanju Oca i Sina te ljubazno poziva sve nas u tu svoju školu ljubavi. Ovdje imamo cijeloga Isusa, odnosno njegov božanski život, svu njegovu istinu i njegov jedini pravi put spasenja. Jednom riječju: imamo svu ljubav njegova Srca.
U tom Srcu će naći okrjepu svi oni koji stenju pod bremenom ljudskih nevolja, strasti i grijeha. Tko stupi u njegovu školu ljubavi naučit će biti ponizan pred Bogom i krotak prema ljudima, jer to je jedini put spasenja i spokoja duša.
