Današnja liturgija daje nam odgovor na pitanje u čemu se sastoji suština našeg bića. U prvom čitanju, čovjek ima tri osobine prema Božjem planu: čovjek je biće “koje sluša”, koje pati, koje doživljava prisutnost i pomoć od Boga. U drugom čitanju Jakov uči da u čovjeka, vjere i djela u kombinaciji i u neraskidivom jedinstvu dovode do savršenog ljudskog ispunjenja. Evanđelje predstavlja Isusa kao savršeno ispunjenje ljudske osobe: Onaj Pomazanik od Boga, čovjek boli, sluga poslušan do smrti, onaj tko daje svoj život da spasi život drugih.
Prvo čitanje – Iz 50, 5-9a
Prvo čitanje donosi dio Treće pjesme o Sluzi patniku iz Knjige Izaijine. Postoje četiri Izaijine pjesme o Sluzi Patniku, i to u dijelu koji se zove “Knjiga utjehe” jer sadrži propovijedi iz vremena babilonskog sužanjstva ( 687-538. pr. Kr.) kojem je glavna zadaća bila tješiti sunarodnjake te ih podržavati u vjeri.
Sluga je progonjen radi Riječi koju mora slušati i objavljivati. To je navještaj “umornima”, to jest obeshrabrenom Božjem narodu. Međutim, ovaj glas, glas Božji, nije saslušan, nego je osporavan nasiljem: udaraju ga po leđima kao “nerazumna čovjeka” (Izr 10, 13). Njega, koji je Mudrac, glasnogovornik Božji, drže za lakrdijaša. Prezir se pretvara u napad dok mu pljuju u lice i čupaju bradu. Međutim, on kroči dalje, vjeran svome poslanju, siguran u svoju pobjedu, jer Bog je uz njega (Iz 50, 7-9). Sluga je kao i Krist predstavljen kao čovjek radosne vijesti i muke. Muka dobiva novu vrijednost, nije više znak odbačenja, nego izabranja. Taj Sluga je slika Isusa spremnog na nasilnu smrt da bi ostao vjeran Bogu i ljudima onako kako uviđa da Bog traži.
Drugo čitanje – Jak 2, 14-18
Današnje drugo čitanje dio je veće cjeline u drugom poglavlju Jakovljeve poslanice gdje se govori o bitnom dopunjavanju vjere i djela. Jakov ističe da je vjera bez djela mrtva, djela bez vjere su prokletstvo. Nema suprotstavljanja vjere i djela. Oboje se rađa iz riječi koju poučljivo slušamo i vjerno u djelo provodimo. Oboje su dar Božji, oboje znak pravog bogoslužja, religioznosti, zalog istinskog blaženstva. U naravi je ljubavi da prijeđe u djelo. Zaustavimo li se samo na djelima, ona stvaraju nemir, ako nisu prožeta vjerom, jednako je i vjera prazna, ako ju ne prate djela ljubavi.
Evanđelje – Mk 8, 27-35
Isus u današnjem evanđeoskom odlomku postavlja pitanje svojim učenicima: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Isus zna da ljudi, masa koja ga je slijedila očekuje političkog Mesiju: Osloboditelja od rimskog jarma, Hranitelja zemaljskim kruhom, Liječnika od zemaljskih bolesti i rješavanja mnogih drugih njihovih pitanja. Ali Isus to nije; i to ne želi postati. Isusova Božja misija je sasvim drugačija. Isus naviješta svoju muku i uskrsnuće. “Sin čovječji mnogo mora trpjeti.” Petar koji očekuje slavnog Mesiju i ne e shvaća proroštvo koje opisuje Mesijinu muku i smrt i uskrsnuće ovdje uosobljava svakoga od nas. Prihvaćamo Gospodina, ali htjeli bismo kršćanstvo bez križa.
Isus uči da pravi učenik mora uzeti križ, izgubiti život poradi Isusa i Evanđelja da bi ga spasio. Mmora vjerovati u Boga unatoč trpljenju, slijediti Krista na putu spasenja. To je temeljna poruka Evanđelja, temeljna značajka kršćanstva.
ČITANJA:
Iz 50, 5-9a
Jak 2, 14-18
Mk 8, 27-35