ČITANJA:
Post 2, 18-24
Heb 2, 9-11
Mk 10, 2-16
Liturgija ove nedjelje govori o obitelji, braku, zajednici muškarca i žene.
Obitelj je izvor svih ljudskih zajednica. Za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju obitelji apsolutno je potrebna ljubav. Ljubav ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi. Ljudsko je biće stvoreno kao muško i žensko. Čovjeka i ženu je Bog stvorio i združio. U pogledu Božjih nauma bračno je zajedništvo iznad svakog ljudskog zakona. Po Bogu: brak razrješuje samo smrt.
Prvo čitanje (Post 2,18-24)
U ovom odlomku iz knjige Postanka Bog čovjeku stvara družicu, ženu – od rebra što ga je uzeo čovjeku. Tek u ženi čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoj drugi »ja«. Kao što je rebro dio čovječjeg tijela, tako je i žena, iako različita od čovjeka, predodređena da skupa s njime čini jedno tijelo. Bog je znao da muškarac, Adam, sam ne znači ‘ništa,’ kao što i sama žena, također ne znači ‘ništa.’ Za Božji beskonačni život na zemlji, jednako su potrebni oboje: i muškarac i žena oni zajedno, stvaraju, produžuju, reproduciraju, Božji svijet. Oni su Božja stvarnost, sam Bog, Otac. Muškarac i žena, tek kao ljudski par predstavljaju vrh stvaranja. Tako ženidbena ljubav i bračni život ulazi u vrhunski plan Boga Stvoritelja. Njihova uzajamnost i upućenost jednog na drugo jača je od krvne srodnosti pa čak i od ljubavi prema ocu i majci.
Drugo čitanje (Heb 2,9-11)
Odlomak poslanice Hebrejima (2. čit.), koja dolazi iz teoloških krugova sv. Pavla, gleda u Kristovu utjelovljenju sjeme Uskrsa, kada Isus biva ustoličen kao Veliki svećenik, spasitelj i zagovornik. Utjelovljenje i muka imaju svećenički značaj što izriče tipični glagol “učiniti savršenim” svećeničkog posvećenja. U muci Krist postaje čovjek u punom smislu, dostigavši tako puninu utjelovljenja: “premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom”. (Heb 5, 8-9)
Evanđelje (Mk 10, 2-16)
Obitelj, koju je Bog ustanovio radi čovjekove sreće, često je podijeljena grijesima svojih članova. Zato Isus, nastupajući kao Učitelj sa svim autoritetom većim od Mojsija, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja. Mojsijevo »dopuštenje« rastave braka tumači kao nužno zlo, koje se, bez sumnje, protivi prvotnom Božjem naumu o ženidbenoj ljubavi. Stoga čitavo pitanje o braku i ženidbi rješava ne polazeći od Mojsija nego od Boga Stvoritelja. Zato Isus farizejima, koji su ga htjeli iskušati o pravovjernosti njegove nauke o bračnoj ljubavi, odgovori: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on [Mojsije] tu zapovijed. Ali na početku stvaranja Bog ih stvori muško i žensko. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« (Mk 10,5-9)
Isus, dakle, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja i na prvotnu Božju zamisao. Zaštićuje ženu od samovolje muževe i muža od ženine nevjere. On vraća ženi jednako dostojanstvo kao što ga ima muž. U braku su oni jednakih prava i jednakih dužnosti. Za oboje vrijedi isti zakon vjernosti. Uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije miješati.
Isus daje tri temeljne oznake kršćanskog braka: jedan muž i jedna žena do smrti; uzajamna vjernost do smrti; rađanje djece. Sve to bračni drugovi mogu ponijeti i izvršiti uz čvrstu vjeru i veliku ljubav. Isus nas poziva na vjeru i ljubav koja je jača od svih životnih neugodnih iznenađenja, prepreka i poteškoća.
