Bolesničko pomazanje

I sakrament bolesničkog pomazanja pronalazi svoje utemeljenje u Svetom pismu.  Sam je Krist liječio bolesne, a tu je snagu prenio i na svoje apostole. Oni su po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). Sv. Jakov  piše u svojoj poslanici: “Boluje !i tko medu vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.14-15).  Od najranijih početaka Crkve postoji praksa podjeljivanja sakramenta bolesničkog pomazanja.

Bolest pogađa čitavog čovjeka, njegovu dušu, duh i tijelo. U tim okolnostima potrebno nam je ohrabrenje da nas Bog i ljudi nisu napustili,da bolest nije kazna već kušnja kako bi se dokazale kreposti bolesnika i onih koji ga okružuju. Bolesničko pomazanje  svojim sakramentalnim znakom govori da Bog ne želi čovjeka prepustiti bolesti i nevolji , već mu nudi dostatni znak spasenja. Sakrament prvenstveno ima cilj osnažiti duh bolesnog čovjeka, želi osnažiti vjeru bolesnog čovjeka u uskrslog Krista, tako da može lakše podnositi patnje i opasnosti koje mu prijete. Naravno, ukoliko je Božja volja, cilj sakramenta može biti i tjelesno ozdravljenje.

Kod podjeljenja bolesničkog pomazanja svećenik najprije poškropi prisutne svetom vodom kao znak obnove krštenja, zatim bolesnik prima sakrament pomirenja, te nakon toga bolesničko pomazanje. Na kraju dolazi sveta pričest kao popudbina. Tako posljednji sakrament nije bolesničko pomazanje već pričest koja primanjem Tijela Kristova daje duhovnu snagu bolesniku.