TKO JE TAJ?!
Zagrebački nadbiskup Bauer je već star. Oko njega gomilaju se problemi nasljednika na biskupskoj stolici utemeljenoj u 11. stoljeću. Predlažu se bezbrojni kandidati. Zagrebački viši krugovi napeto očekuju, katoličko-religiozne skupine mole.
Jednog jutra u lipnju 1934. god.- „puca grom iz vedra neba”-: Stepinac! Prvi izraz je pitanje: –TKO JE TAJ?, koji je imenovan, 29. svibnja 1934. pomoćnim biskupom zagrebačke nadbiskupije s pravom nasljedstva. Uži krugovi iz dvora morali su čak i zagrebačkom kleru tumačiti, tko je taj mladi ceremonijar iz dvora, tek mu je 36 godina? Novine su obavijestile da se radi o sinu seljačke obitelji iz Jastrebarskog, (općina u koju su pripadala sela Krašić i Brezarić), koji je u Rimu završio filozofsko-teološki studij i tamo zaređen za svećenika 26.10.1930.
Niti je pisac, niti propovjednik, niti organizator; ne miješa se ni u kakav pokret. Imao je jednu jedinu funkciju izvan dvora, a i ta je bila u užoj vezi s nadbiskupijom, a to je – briga oko karitativne akcije za siromahe, stvar istom u počecima, ponizna za ponizne, tako rekoć nevidljiva.
Mladi svećenik, krhkog i nježnog lika, tanka mladolika lica finih crta, na kojem tek usne odaju snagu volje, tako rekuć skriven u samome sebi, ničim nametljiv, ponizan, ne podižući glasa ni očiju, govori o siromasima. A ljudi pitaju: tko je taj?
Urednik Katoličkog lista, sveučilišni profesor dr. Stjepan Bašić piše:
« Novoizabrani nadbiskup dr. Alojzije Stepinac prava je svećenička duša za koju se može reći da ga rese velike vrline. On je duboko odan vjeri i molitvi, rese ga čednost i poniznost. On je srca milostivog prema sirotinji, obilazi bijednike zagrebačke periferije, donoseći im utjehu i materijalnu pomoć u teškoćama življenja, zato njegovo promaknuće s ljubavlju prate svi bolni i nevoljni. On je pun apostolskog žara za Kristov križ, zato imamo jamstvo da će Kristova stvar u ovo teško doba naći u njemu braniča onom požrtvovnošću o kojoj govore prva kršćanska vremena. Budući nadbiskup bit će svome vjernom puku najbolji otac i prijatelj, spreman da za nj moli, radi i trpi, da svojim moćima i sposobnostima bude žrtva ljubavi za svoj narod.»
Alojzije Stepinac bio je svjestan težine križa koji je Gospodin položio na njegova ramena. On ga je prihvatio s dubokim pouzdanjem u pomoć Božju. Rekao je:»Kakogod bilo, ja sam na ovaj teški položaj došao pokorivši se želji vrhovnog poglavara Svetog Oca; zato velim: «U TEBE SE, GOSPODINE, UZDAM!» Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauk križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu.»
Nekoliko mjeseci iza toga taj mladi i mladoliki čovjek, taj nepoznati prijatelj siromaha, taj meteor rimskog Germanicuma i Gregoriane, izveden iz svoje male sobice i 24. lipnja 1934. godine posvećen za biskupa s titulom nasljednika na stolici zagrebačkih biskupa.
U rujnu 1934. godine počinje pastirske pohode Nadbiskupije. U tri godine pohodio je 208 župa, obavljajući kanonsku vizitaciju i dijeleći Svetu potvrdu, obišavši 23 dekanata što je značilo preko pola Nadbiskupije.
7. prosinca 1937. godine, nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, postao je nadbiskup zagrebački. A mladi Nadbiskup (tada najmlađi biskup u Katoličkoj Crkvi), stoji nasred svoje sobe, zbunjen, blijed, neispavan. Prima ljude, dijeli prve blagoslove, traži riječi, kao da se ispričava, što baš on, nespreman, nepripravan, nedostojan, mora biti taj, kojega su toliki čekali i u kojega su toliko tajnih nada polagali. Ne boji se iznositi strahovitu težinu odgovornosti. Pred svima zaziva pomoć Božju, upravo zakljinje ljude da se mole za njega.
Sve susrete od prvog dana obavlja misterioznom ozbiljnošću, nagoviješta nešto teškoga, iz njega izbijaju neke zrake slutnja, njegov se smiješak ukrućuje u nešto bolno. Ovo je čovjek boli. Ljudi ozbiljni izlaze iz njegove sobe, nešto je leglo u duše, taj čovjek nosi u sebi nešto novo, misteriozno! Vjerni ga je narod smjesta duhovno prihvatio i sjedinio se s njime. On je kao svećenik Božji izišao iz samoga sebe, kao da je vlastito središte živata predao izvan sebe- Bogu, a zatim to nastavlja u Crkvi Katoličkoj, zatim vjernosti Svetoj Stolici, te svom narodu Bogoljubne Hrvatske.
Prigodom biskupskog posvećenja izrazio je svećenicima svoju osobnu ljubav prema njima, istaknuvši da im želi biti više prijatelj nego strogi poglavar.
Od njih je tražio da se češće sastaju, polaze na pastoralne tečajeve, da savjesno drže vjeronauk, da dolaze na godišnje duhovne vježbe, s posebnim naglaskom da promiču svećenička zvanja. Vjernicima je preporučivao da mole za svoje svećenike.
Svoju očinsku brigu posebno je očitovao prema sjemeništarcima i bogoslovima upućujući ih da se pripremaju za doista Kristove borce, dobre pastire svoga naroda.
Radi pomanjkanja svećenika ustanovio je «Djelo za svećenička zvanja». U spomenuto «Djelo» uključivali su se klerici i vjernici koji su molitvom, žrtvom i darom doprinosili ozračju u kojem se, u savjesti vjernika, razgovjetnije mogao čuti Isusov poziv na svećenstvo.
SVETO PISMO njegova je duhovna hrana koju želi dijeliti sa svojim narodom. Gradi crkve u kojima će se širiti riječ Božja (za 5 godina osnovao je samo u Zagrebu 14 novih župa).
Održava 18 euharistijskih kongresa u raznim mjestima; na kojima ispovijeda, slavi svete mise, propovijeda Evanđelje i vodi procesije. Predvodi hodočašća; moli sa svojim narodom.
U vihoru II. svjetskog rata zdušno djeluje na ublažavanju stradanja svih ugroženih, prosvjedujući protiv zločina i neljudsih zakona. Najjači oblik i mjesto njegovog apostolskog djelovanja je propovjedaonica zagrebačke katedrale. Poznate su njegove gorljive propovijedi. U jednoj je izrekao:»Jedno od najvećih zala našega vremena je besavjesnost ljudi kojima je povjerena sudbina drugih .»
Stepinac je samo 9 godina na slobodi nadbiskup zagrebački i hrvatski metropolita; to jest do utamničenja; do vremena kada se istinski žrtvovao za krst časni i slobodu zlatnu.
11. listopada 1946. na zagrebačkom komunističkom sudu izrečena je presuda. Nastala je šutnja! Suci se postiđeni, pred čvrstim pogledom nevine Veličine, raziđoše bez riječi. Nepravda je kriknula do Boga! Nevin čovjek- svećenik, okrunjen sjajem Božanske aureole, uzima svoj križ i odlazi na svoju Kalvariju, noseći teret cijele jedne nacije.
10. veljače 1960. zvon velikog zvona crkve u Krašiću javio je svojim župljanima da je preminuo Božji čovjek. Narod je pohrlio u crkvu i molio. Plakao je Krašić, plakao je Zagreb, plakala je Hrvatska i hrvatski rod; uz poluglasni šapat: »Umro je Mučenik, umro je Svetac.»
Krašić je ispratio tijelo velikog pokojnika jednako kako ga je dočekao Zagreb: u plaču zvona i vjernog puka; ispratio je svoga voljenoga i poštovanoga nadpastira, sina Bogoljubne Hrvatske, kardinala Crkve katoličke !
(Iz knjige i prema knjizi Vinka NIKOLIĆA:-Stepinac mu je ime-str.265. i Glasnika – Bl.A. Stepinac-, razni)
(J. Batelja: -SLUGA BOŽJI A. STEPINAC, str.21.)
